Wednesday, Oct 18th

Zadnje ažuriranje11:24:06 PM GMT

Ovdje se nalazite: Vijesti Rat i Zlocini Potresno svjedočenje prezivjelog masakra iz Grabovice

Potresno svjedočenje prezivjelog masakra iz Grabovice

  • PDF
Djekanovic

Kotorvarosanin Elvedin Pasic, je bio prvi svjedok na suđenju generala Ratka Mladića, koji je prezivio masakr u selu Grabovica. Sa suzama u ocima svjedok je rekao kako se sjeca dana kad je poslednji put vidio svog oca, jednog od 150 bosnjackih muškaraca ubijenih od strane snaga bosanskih Srba u selu Grabovica.

Elvedin Pašić, 14 godina u vrijeme masakra u Grabovici, kazao je tribunalu za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju u Haagu, da je proveo noć prije masovnog masakra na prizemlju u hladnoj školskoj zgradi u selu Grabovica.

Njegov otac, koji je pretučen od strane srpskih snaga dan prije, bio je smjesten sa ostalim muskarcima borbene dobi u istoj školskoj zgradi na drugom spratu.

Pašić je izjavio kako je noc prije njegovog transporta do Travnika bio ponudjen od strane naoružanog srpskog vojnika da ga otprati na drugi sprat da vidi oca, ali je on bio previše uplašen da ide na drugi sprat, a sad zna da mu je to bila sansa da oca vidi zadnji put.

"Ocigledno je likvidacija svih muskaraca na drugom spratu bila planirana i da kad su oni odvedeni iz skole prema Travniku, tu noc svi bili pogubljeni", rekao je sudu, plačući. Očevo tijelo nikada nije pronađeno.

Tužitelji, koji su doveli Pašića svjedočiti, će pokušati dokazati da su srpske snage pod Mladićevom kontrolom namjerno ubijali i protjeravali bosnjake i hrvate iz njihovih domova kako bi kompletirali plan etnickog ciscenja od nesrba sa podrucja koje su oni kontrolisali.

Dok je Pašić govorio, Ratko Mladić je sjedio i slušao mirno, ozbiljno, bez pokazivanja emocija.

Pašiću se život promijenio u ljeto 1992 godine kada je granatirano njegovo selo Hrvacani, i njegova sva obitelj i komsije bili primorani da pobjegnu da bi spasili svoje živote.

Uspjevši pobjeći Pašić je s majkom lutao okolnim selima par mjeseci, a pri susretu s nekim srpskim susjedima i vojnicima bilo je i neugodnih situacija, kao i pitanja.

„Zašto se vi balije krećete ovuda. Naši vojnici ginu u Večićima. A vi imate hrabrost da dođete i idete kroz naše selo“, glasile su neke od uvreda.​​
Pašić i njegova majka odlučili su se vratiti u Hrvaćane budući da nisu htjeli ugroziti ljude u susjednim selima kojima je bilo zabranjeno primiti ih. No u rodnom selu ih je dočekao samo zadah smrti i potpuno uništeno te popljačkano selo.

„Kada smo došli do kuće, kuća je bila potpuno spaljena. Ništa tamo nije ostalo. Imali smo frižider, televizore...sve je to nestalo“, naveo je Pašić.

Svi mještani koji nisu pobjegli iz mjesta bili su ubijeni, posvjedočio je u suzama prvi svjedok na suđenju generalu VRS-a Mladiću.

„I onda smo ustanovili da su svi koji su ostali spaljeni. Samo je jedan ustrijeljen“, opisao je svjedok.

Zbog neuslova za zivot u svom selu, odlucili su se prikljuciti povorci koja pokusala da u novembru uputi preko suma, ne bi li se probili dosli do Travnika koji su kontrolisali Bosnjaci.

Medjutim veliki dio teritorije na tom pohodu je bio pod srpskom kontrolom. Pašić je bio u skupini od 200 ljudi, koji su uhvaceni u tom prohodu iz srpske zasjede i svi muskarci borbene dobi su odmah odstranjena, dok su zena i djeca sprovedena na drugu stranu.

Kad su uhvaceni Pasic i nekolicina stariji zena i mladje djece  su odvojeni od ostatka ljudi. "Rekli su nam da ležimo i drzimo lice na zemlji".

Kasnije su vojnici rekli da ustanemo i idemo prema školskoj zgradi, ali da nesmijemo gledati okolo. On je ipak uspio vidjeti nepomično lice svog lokalnog imama, koji je bio pretučen na smrt od strane srpskih vojnika.

Sljedećeg dana on je pricao da su ih sproveli do autobusa koji će ih odvesti do teritorije koju su držali Bosnjaci, ali dok su isli do autobusa, bili su pretučeni od strane ljutih srpskih civila, ciji su clanovi obitelji izgubili živote u sukobu. Oni su ih tukli sa svim i svacim ukljucujuci i poljoprivredne alatke, kao sto su vile za skupljanje sijena.

"Kad sam pogledao natrag iz autobusa, dok je napustao skolsko dvoriste, vidio sam ruke koje su mahale sa drugog sprata skolske zgrade". Nikada nije doznao da li je tu bio i njegov otac ili ne.

Općina Kotor Varoš imala je 36.000 stanovnika, od prije rata, 60 posto njih ne-Srba, rekla je Munevera Avdić, koji vodi lokalnu povezanost zrtava iz Kotor Varoša i nestalih osoba.

U novembru 1992, pet mjeseci nakon što je počeo rat, gotovo svi Bosnjaci i Hrvati su protjerani iz regije, a samo trećina se vratila, rekla je ona.

"Moja jedina želja je da ce Mladić imati dug, zdrav život,i da ce živjeti dovoljno dugo da se njegova presuda kompletira", rekla je Avdić, koja je posvetila svoj život za utvrđivanje istine o događajima u Kotor Varošu.

Njezina organizacija još uvijek je u potrazi za 283 žrtava. Do sada su ostaci 139 Bosnjaka i Hrvata ekshumirana iz nekoliko masovnih grobnica, gdje su ostatci premjesteni i bačeni iz primarne grobnica u pokušaju da se prikrije zločin.

Aiša Jakšić, 72, vratila se u svoje selo Vecici prije 10 godina živjeti sama, traga za ostacima muža i dva sina, koji su bili u dobi od samo 21 i 18 kada su odvedeni u školu u obližnjoj Grabovici.

Jakšić je rekla kako su žene, djeca i starci morali platiti da se autobusom izvezu iz sela, i potpisati dokumente da predaju svoje imovinu vlastima bosanskih Srba.

"Ja sam to od 2002 i vratila sam se u svoj dom s jedinim motivom da sam u blizini mjesta gdje vjerujem da lezi tijelo moga supruga i sinova.", izjavila je Aisa.

 

(Reuters)