Wednesday, Dec 13th

Zadnje ažuriranje06:33:49 AM GMT

Ovdje se nalazite: Vijesti Intervju Viktor Grgic Intervju

Viktor Grgic Intervju

  • PDF
Viktor Grgić: Moju braću Zdravka i Ivu ubio je Goran Marković
Ispovijest Viktora Grgića (2): Krvavi tragovi Ljubana Ećima

Naš sagovornik identičan iskaz dao je i istražiteljima Haškog tribunala prije pet-šest godina.

 

KAKO JE POČELO: U trećem-četvrtom mjesecu 1992. zapalili su mi jedno auto pred kućom, bacili su Molotovljev koktel kao upozorenje. Onda je rođaku na naš Uskrs bačena bomba pred kola. Tada smo napravili stražu. Morao je biti neko u lokalu, zapaliće mi objekat, dignuće ga u zrak, dok spavam. Tada si oružje mogao kupiti od srpskih rezervista koji su pušku prodavali za 500 maraka. Meni je jedan Pantelija doveo nekog Nenada i kupio sam automatsku pušku. Međutim, nije prošlo ni dva dana na vratima se pojavi pet ljudi u civilu. Stigli su u vojnim i civilnim vozilima. Oni kažu: "Ti si uzeo toga dana automatsku pušku i dva okvira". "Nisam", odgovorih kao iz topa. Kažu: "Pođi s nama". Iz civilnog auta izlazi taj što mi je prodao pušku. Kažu: "Jesi li njemu prodao pušku". Veli: "Jesam". Dovoljno je bilo da potvrdi. Mislim da mi je to bilo namješteno.

Rekao sam da puške nemam, da sam je odnio na selo. Onda su mi rekli da će doći sutra ujutro i da to bude spremno. U biti tako je i bilo. Sutradan su oko osam došla dvojica iz Banjaluke i ja sam im u stanici milicije predao oružje. Dali su mi potvrdu.

GORE SE SPREMA ZLO: Bio sam profesionalni ugostitelj. U Kotor Varošu sam držao lokal, piceriju i bilijar salu. Nisam ni sanjao da mogu doživjeti sudbinu koja je zadesila mene i moju porodicu. Imao sam neke prijatelje, koji su bili bliski moćnim ljudima. Ženin brat, moj šurjak, živio je u Banjaluci, i bio je dobar sa Pantelijom Damjanovićem, radio je sa Branom Jankovićem. S obzirom na to da sam preko njega bio u kontaktu s njima, mislio sam da ću tu naći zaštitu. Neki iz te ekipe su me čak opominjali "da budem pametan, da u Kotor Varošu ništa ne radim, jer će tu biti sranja". Ali, eto, govorili su mi da ću ja biti blagovremeno obaviješten i da ću malo biti pomognut".

Međutim, vidjelo se da to vodi zlu, pa sam planirao da se maknem odavde. Kako sam Hrvat i bio sam imućan, znao sam da ću biti meta onih koji pljačkaju... Počele su se osnivati neke Srpske odbrambene snage, nekakve "crvene beretke", koje su pokupile razne kriminalce. Razmišljao sam kako ću se skloniti iz Banjaluke i Kotor Varoša na jedno vrijeme dok ne prođe zlo. Ženu i dijete sam poslao u Beograd, iz Beograda u Mađarsku i onda su otišli u Rijeku. Nisam smio reći da su u Hrvatskoj, nego da su u Holandiji, kod sestre. Ja sam trebao izaći sa šurjakom, takav je dogovor bio. Trebao sam povesti brata Zdravka, on je imao ženu Srpkinju i dvoje djece, koji su već otišli. U Kotor Varošu smo ostali nas trojica braće i naši roditelji. Brat Zdravko je četiri godine mlađi od mene, Ivo deset godina. Kada je Pantelija došao sa mojim šurjakom, kada su oni krenuli po mene, više nije bilo letova iz Banjaluke. Ni do Banjaluke više nismo mogli doći. Tada me nazvao prijatelj iz Banjaluke, Željo Blagojević, plače preko telefona i kaže: "Dođi ako ikako možeš do Banjaluke, ostalo je moja briga. Samo da se izvučeš odozgo, gore se sprema zlo".

HAPŠENJE I TORTURA: To je bilo 8. ili 9. juna. Razmišljao sam da se spremim i da krenem. Ne možeš ni ući, ni izaći. Već smo navikli na toj straži, oko kuće u Kotor Varošu. Dođe mi bratić koji je studirao u Banjaluci i kaže: "Svaki dan smo očekivali kada će zauzeti Kotor Varoš". Veli da postavljaju bombe po mostovima, to su neke mjere predostrožnosti. I ja sada čekam. Kuda sada? Nemam pojma. Onda su upali kod mene u kuću, na vrata. Neki Šubara, "crvena beretka", iz Karanovca. U kući sam imao pištolj, za koji sam imao legalno odobrenje. Taj Šubara, onako mali, opasan tip kaže: "Momak, predaj sve što imaš u kući. Nađem li metak, ubiću te za taj metak". Ja sam što sam imao dao. Oni su to pokupili i odnijeli. Nije prošlo od toga možda ni pet minuta dojuri drugi džip i dođe Slobodan Dubočanin, i kaže: "Hajde, kupi se, idemo". Dolje je čekao džip, mene i braću, i svi smo onako blijedo stajali i čekali. Oni su nas odveli u stanicu milicije u Kotor Varošu i zatvorili u jednu malu prostoriju. Dosta ljudi je bilo unutra, između ostalih i Anto Pranjić, policajac. On je bio milicioner, a njegov bratić je bio načelnik. Sjećam se, bio je i jedan musliman iz Kotor Varoša, zaboravio sam ta imena.

U HODNIKU NA TRI PRSTA: Odveli su me u kancelariju na ispitivanje. Tu je Zdravko Samardžija iz banjalučkog MUP-a bio glavni. I naravno, Ljuban Ećim i ta ekipa. Ne znam ko je kome pripadao, čini mi se da su neki imali maskirna odijela, ono plavo svjetlije, ne vojna nego policijska maskirna. Onda mi je Samardžija stavio komad papira na sto. Kaže: "Piši!". "Šta da pišem", pitam. "Piši šta znaš." I ode. Kada su mene priveli tamo, ja prepoznam Branu Kesića, vidio sam ga na svadbi njegovog brata u Ključu. Napišem da ne znam ništa. Dođe ponovo Samardžija, uze onaj papir i odnese, izađoše svi. Onda uđe njih pet. Među njima sam poznavao Sašu Tešića zvanog Sila. Čim su ušli, počeli su me tući. Mlatili me krvnički. Kada su izašli vani, ja se dignem s poda i sjednem. I vrati se Zdravko, gleda u mene i kaže: "Je l' te ko dir'o", rekoh: "Nije". "Je l' ti mene ne razumiješ, je l' te ko dir'o", sada ja ne znam šta smijem reći, kažem: "Jeste li ih vi poslali". Kaže on: "Tako je ko neće da sarađuje, hajde sada piši". Napišem ja kako nisam nikada ništa loše radio, pa prijatelj ovaj, pa prijatelj onaj, nabrajam i Pantu Damjanovića, i Branu Jankovića, i Branu Kesića. I on dođe i uze ono što sam napisao i odnese. Kada dolazi poslije toga Brane Kesić i kaže mi: "Pička ti materina ustaška, što ti mene spominješ". Rekoh: "Brane, znam te". "Ne znam ja tebe, ustašku ti majku". I otišli su. Izveli su nas u hodnik i stajali smo na tri prsta, braća i ja.

Ilija Draguljić i Miladin Teinović

Još dok smo bili u hodniku policijske stanice, dok su nas tukli svim i svačim, tu je bio Miladin Teinović zvani Gavro, koji je bio zamjenik komandira milicije u Kotor Varošu. Krv je bila po cijeloj prostoriji. Poslije toga su nas prebacili u jednu od kancelarija u kojoj je sjedio Ilija Draguljić, milicioner, Hrvat, takođe zatvorenik. Ispred njega je bio neki komadić kruha, neka marmeladica.

Moja je sestričina udana za Nenada Tešića, kojeg u Kotor Varošu znaju po nadimku Papo. Njihova kuća je odmah uz stanicu milicije. Ona nam je slala sendviče da jedemo. Ilija sjedi, obukao kombinezon i odozgo neku policijsku bluzu i ja dao braći po sendvič. Ostao još jedan sendvič koji sam davao njemu. On zaplaka i kaže: "Joj, Viktore, ne mogu, silovali su mi ženu". Rekoh: "Pusti to, nemoj na to misliti". Mi smo ležali na podu, nismo razgovarali, proveli smo tu dvije-tri noći. On je u jednom momentu čuo tog Miladina, tog Gavru, svog predratnog kolegu, poznao mu glas i zvao ga: "Miladine, Miladine". Ovaj se pojavio na vratima. Rekao je: "P... m...". Više se nije pojavljivao.

U Policijskoj stanici bio je pun hodnik ljudi, odvode i dovode, razbijaju i mlate, to je strašno. Cijeli dan je bila tortura, mlaćenje, prebijanje. Pritvoreni policajac Ilija Draguljić je tad bio u WC-u go. Čuo sam da su mu ženu silovali pred njim i onda su njih gole protjerali. Nju nisam vidio. Brat mi je rekao da su tjerali da ti zatvorenici izvade onu stvar i da im ona puši, od jednog do drugog. Onda su zatvorenike tjerali da je siluju. Međutim, ljudi od straha nisu mogli. Samo je jedan musliman mogao, pa ju je on silovao.

Mi nismo smjeli čak ni pitati da idemo u WC. A onda tu dolaze iz Banjaluke mlade snage, kako ko dolazi tako te mlati. Mene je Saša Tešić, zvani Sila, najviše tukao. To je bila tortura. To je bila ekipa sa Starčevice. Neke sam poznavao, neke nisam. Onda su tražili ključeve od auta. Moj auto, golfa dvojku, prije njih uzeo je Slobodan Dubočanin i otišao u Banjaluku, kući. Dovodili su tu i druge ljude, jednog Fiku su premlaćivali, ispod njega je bila lokva krvi, glavu su mu razbili, kad bi ga tukli on bi pao u onu krv. Kad su nas vratili u onu malu prostoriju ja sam tražio da razgovaram sa Samardžijom. Kažem mu: "Zbog čega smo mi sad ovdje". "Pa tako". "Što nas ne bi pustili da idemo kući, neću ja od kuće nikuda otići". Kaže: "Kuda ćeš sada, noć je i policijski sat je". Pa rekoh: "Neka nas neko odvede". Kaže: "Jedino što mogu učiniti - da vas ne vraćaju tamo, nego da vas prebace tamo u drugu prostoriju".

KUĆNI PRITVOR: Ujutro ponovo u hodnik. Tad je naišao vojnik što mi je ranije dao nekakav kimono da zaustavim krv i kaže: "Ti i još jedan majstor", Jovo se zvao, "pođite za mnom". Od sale za džudo u stanici napravili su spavaonicu i rekao mi je da popravljam te krevete. Kaže mi: "Da te izvučem, da te više ne tuku". Ja sam mu zahvalio. Kaže on meni: "Otkud ja tebe znam". "Ne znam". "Jesi ti dolazio u Banjaluku". "Jesam, školu završio". Pitam ja njega: "Gdje živite". "Kod Skale na Starčevici". "Znao sam jednog Dulu, radio je ventilaciju". "Dule je moj brat". Taj mali se zove Ljuban i on kaže: "Sad znam, ti si dolazio s onim bijelim golfom i ti si radio limariju". Rekoh: "Da". Kaže: "Pomoći ću ti". Meni drago. Pozvao je on sve, i Sašu Tešića Silu, i rekao: "Ja čovjeka znam". Kažem ja Saši: "Tebe znam", "Ti mene znaš, otkud ti mene znaš". "Ja i ti smo par puta sjedili i pili kavu". Kaže: "Ja i ti?". Kažem "Da". I eto - to je to. I sada se i Saša promijenio. Sada će on meni malo pomoći. I onda ja njega zamolim. Meni su dolje dvojica braće, pita: "Rođena braća", rekoh: "Da". Ode on i dovede njih. Meni drago, krenulo nabolje. I onda smo mi imali i krevete. Bio je još jedan rođak, zvao se Marinko Grgić. I on je preživio, njega su pustili kući.

Tada su braću i mene prebacili u kuću kod te moje sestričine Vesne Tešić, Papine žene. Kao, to je kućni pritvor. Prije toga me Ljuban Ećim udario šakom u glavu. Raznio mi je lice i tom krvlju sam se namazao jer kada te vide krvavog, manje te tuku. Kada su nas doveli u tu kuću, Ećim je rekao: "Ja sam Ljuban Ećim i nisam bio za to da se ovdje dovodiš ni ti, ni tvoja braća. Vas je trebalo u samicu, pa... Ali Nenad, Vesnin muž, je bio za to i ako odavde slučajno pobjegnete, ubićemo ti sestru i njenu djecu. Sve ćemo vas pobiti".

NADA U ODLAZAK: Kada su nas prebacili kod sestričine u kuću, onda su počeli dolaziti neke školske kolege, a dok sam u hodniku bio došao je Peđa, konobar iz "Sirana", Bodiroža. On je sa mnom išao u školu. Peđa je htio tući Iliju Draguljića, pa mu nisu dali, onda je razvalio vrata, pa ga je mlatio: "Ja sam tu da koljem, ubijam, palim i tako". Između ostalog, od tih koji su dolazili bio je Gavrin, Goran Gatarić, brat od ovog Rajka pjevača. Prepoznao sam Gorana Markovića, zvanog Markan. Taj Goran Marković, zvani Markan, živio je u Boriku, švercovao lubenice na pijaci. On je bio egzekutor. On je pobio moju braću.

Dok smo bili u kući Vesne Tešić, situacija se polako počela smirivati. Meni je bilo drago da se malo smiri, da ovo zlo prođe. Razmišljam da me puste da idem kući. Jednom prilikom došao je i Zdravko Samardžija i pitao sam ga: "Zdravko, kakva je situacija sa Viktorom i braćom". Kaže: "Sačekajte još malo da prođe ovo pa da idete kući". Nama bilo drago, nek je ovo prošlo. Pošto sam se uvijek pozivao na Panteliju Damjanovića, Branu Jankovića, Branu Kesića, na ove što sam ja smatrao da su neko i nešto, ja sam spominjao često kako se znamo. Jedan dan dolazi Pantelija u Kotor Varoš autom, donio im cigarete, Ljubanovoj i Dubovčaninovoj ekipi.

Moram spomenuti i da su jednom mene odveli kući, jer sam imao zaštekanih 5.000 maraka. Neko je od njih našao i uzeli su pare. Ja sam tog Ljubana, Dulinog brata, podmićivao i rekao: "Idi, uzmi to. Ako ćeš ti meni pomoći, idi ti to uzmi", a imao sam i puno ugostiteljske opreme, znao sam da će oni to opljačkati, odnijeti, pa sam mu govorio: "Idi, uzmi, imaš tamo nešto iz Mađarske, dovezao sam neke mesingane stolice". Imao sam još i nekog crvenog mramora, dva šanka, mašinu za kavu... Kako je Pantelija spremao hotel "Bosnu", naručivao sam taj materijal, a to mu je radio moj šurjak.

KAJKUT STRAH I TREPET: Kada je jednom došao Pantelija, ide Saša Tešić Sila i viče meni: "Viktore, evo Pante, jebo te Panta". Ja ne smijem, kud ću ja sad tamo. I onda on zove: "Panta", on pogleda i kaže: "Eno ti Viktora" i dođe Panta i donosi cigarete. Ja gledam u njega ko u Boga, znam da je moćan, da može napraviti šta hoće. "Sve budale, sve budale", kaže, "eno gore u Jajcu Srbi popasli travu na stadionu, pun je stadion ljudi", priča o tome... Ja ga hoću namoliti: "Daj, pomozi meni da izvučem se, znaš da nisam ništa...", i on onako gleda i diže glavu i vidi sijalicu spojenu s akumulatorom i pita šta je ovo. "Pa to kad nema struje". Čovjek se diže i izađe, mi ostadosmo...

Ja sam tada imao 33 godine, moj brat Zdravko 29, a Ivo 23. Viđali smo Kajkuta, bojali su ga se svi ko kuge, a mene nije dir'o. I onda kada su napadali to selo, ide Peđa, vodi ratnu zatvorenicu. Oni graniče sa Tešićima. Ti ljudi gore su sebi iskopali rov, a kako je vrijeme bilo kišno, rov je bio pun vode, i kada je krenula invazija i oni su jadni pobjegli u taj rov i sada su svi ljudi bili od blata. Puca on, vodi žene i djecu tamo, između ostalog, to sam vidio kroz prozor. Danko Kajkut svezao momka oko vrata kao psa. Na njemu je samo donji dio trenerke. Bio je ranjen i krv se cijedila. Onda su tog malog tjerali da pase travu. Tada je Aleksa Tepić, pokojni, rekao: "Šta radite to od ljudi". Taj dečko je isto preživio i eno ga u Zagrebu. To sam vidio, ovaj ga je vodao konopcem. To je bilo strašno.

Poštujem grob Alekse Tepića

Čuo sam da su od Alekse Tepića tražili, to je pričala doktorica Ljubica koja je udana za muslimana Asima Šipragu, da napravi da smo svi poubijani kao ratni zarobljenici vojnim oružjem, a onda je on rekao: "Ne, ne, ja to neću pisati". On je bio predsjednik suda. Aleksa nije lagao, on je stvarno bio veliki Jugosloven, on nije bio za tu politiku. Iako je nama bio zapovjednik gore u civilnom sektoru, to je bio čovjek koji je imao ljudskosti. Aleksa je ubijen s leđa, na Vlašiću. Sutradan mu je kasa obijena i svi su mu papiri nestali. Našli su ga muslimani. Onda je njegovo tijelo mijenjano za Jozu Barišića, susjeda iz Kotor Varoša. Vjerujte da poštujem Aleksin grob.

Ubicu Neđe Teinovića izboli šipkama

Bili smo pet-šest dana, možda sedam, nemam orijentaciju, u stanici policije i onda su nas prebacili u kuću Nenada Tešića, kod Pape. Tu uz njegovu kuću ubili su Marka Bjelobrka. Mislio sam da su ubili Marka Bjelobrka Capu, fotografa, ne, to je bio jedan iz Kotorišta.

On i jedan Pero Zorin su otišli da naprave akciju, pošto su mu u zatvoru ubili brata Zorana. Kažu da je to bilo strašno, da su ga izboli šipkama. On je ubio Neđu Teinovića, direktora kotorvaroškog hotela. Onda su ih uhvatili i ubili tog Marka Bjelobrka. Papina majka Milica je govorila: "Što nisam umrla sa svojim Milanom da ne gledam ovo zlo".

U selu Kukavice, kad ulazite u Kotor Varoš preko Vrbanje, poginuo je neki Dubočanin, a trojica-četvorica su ranjena. Bio je tu i jedan dečko, Mušica su ga zvali, isto sa Starčevice, ali je bio pri policiji i on je djelovao vrlo objektivan. Bilo je momenata kad su oni razgovarali sa mnom, taj Mušica samo je ćutao i smješkao se. Kad bi oni otišli, on bi rekao: "Viktore, ovo ti je banda pljačkaša, ovdje su zbog pljačke. Mene je sramota što sam ovdje, nisam došao da pljačkam nego da se borim za srpsku stvar, stidim se njih". E taj momak je valjda vozio tog mrtvog Dubočanina i došao je sprati krv ubijenog u Vesninu kuću. Sutradan je krenuo masakr.

 

MASAKR NA MOSTU: Danko Kajkut, cijela sila. Slušao sam tu pucnjavu i nisam mogao izdržati. Morao sam izaći iz kuće, to je neposredna blizina. Oni su te ljude iz Kotora dozvali. Samardžija im je dao neke upute da oni iz šume dođu i onda je krenulo ubijanje. Masakr je bio na mostu. Jedan dečko, musliman je bio, pao je sa mosta i preživio. U krugu bolnice je bio zapovjednik Danko Kajkut. Svi koji su ubijeni u krugu bolnice ubijeni su pod njegovim zapovjedništvom. Tada je ubijeno pedesetak ljudi.

Ne znam za stadion Mladosti. Samo znam da su puštali psa na ljude. I ovom jednom, ja to nisam vidio, je zario zube kroz jaknu. Kažu da je bilo grozno. Onda je bilo: "Što niste bježali". Pa kuda da bježimo... Onda su taj dan, ne samo što su ubili te Kotorane, ubili Dragu Anušića, staklara, a Iliju Draguljića su prvo pustili kući, a poslije su ga sa suprugom ubili u stanu. Ovih pedesetak su pobili ljudi Danka Kajkuta, što su dovedeni iz Banjaluke, ali su i ovi svi ubijali pod tim zapovjedništvom.

Počeo je strah, tad je bilo strašno. Po cijeli dan zabiješ se u ćošak i ne smiješ kroz prozor pogledati. Onda su oni krenuli prema Večićima. Između ostalog ubijen je jedan dečko, njegovi roditelji su bili jako imućni, od brata Dragana Stanivukovića. On je išao na Večiće. To su bila djeca. Kažu oni se nisu mogli skloniti i ovi su ih poubijali. Tom dečku su došli roditelji i donijeli milion maraka da ga kupe ako je zarobljen. Međutim, dečko je ubijen tamo.

GROBNICA U DONJEM VAROŠU: Tad sam vidio da su traktorskim prikolicama vukli ubijene ljude. Krv se cijedila. To su bili pobijeni muslimani iz Vrbanjaca, tad su ubijeni mnogi, između ostalog izvjesni Čanko, on je čak mrtvog sina sam tovario, to mi je majka od Stipe Pržine pričala. Te su muslimane negdje sahranjivali u Donjem Varošu, u neku zajedničku grobnicu, tako se pričalo.

Kad su dolazili u kuću, čuo sam da međusobno govore: "J... te Tito, Gavro će poludjeti, danas je sam ubio 22 muslimana u Vrbanjcima". Oni su ubijali sve što su stigli. Pričali su da je Ljuban Ećim klao, a on jedini nosio je nož. Čak je davao intervjue, ja sam ga gledao na televiziji.

Papo je tada rekao: "Ja ću vas sakriti u kanal od limarije", pošto je on automehaničar. "Oni ubijaju sve što stignu". Sve se to desilo nakon smrti pukovnika Stevilovića. Čuo sam da su Stipo Marić, u Kotor Varošu poznat po nadimku Spržo, i ekipa dočekali i ubili pukovnika Milana Stevilovića i policijskog načelnika za Stevana Markovića. Tada je ubijen i vozač, neki Čupić iz Maslovara, a ostao je živ Obrad Bubić, koji je zarobljen, pa razmijenjen.

ODVOĐENJE U SMRT: "Naveče, oko devet sati, izveli su braću i mene iz kuće gdje smo bili zatvoreni. Da sam mogao imalo naslutiti da će tako što biti, bježao bih, pa nek me ubiju. Došao je taj Mladen Milić, izbacivač iz diskoteke "Mjuzik hol" u Banjaluci, pa Goran Marković, zvani Markan, egzekutor, i treći kojeg su zvali Kubura. Znam da je Marković živio u Boriku, prije rata je švercovao lubenice, rekao mi je za njega Siniša Puljić. A i Kubura je odnekud iz Banjaluke. Mislio sam da nas premještaju u drugi zatvor. Dovezli su neki ford svijetloplave boje. Mladen je vozio auto, Goran je s automatskom puškom sjeo na prednji sic. U gepeku je sjedio Kubura.

Čuli smo da postoje neki zatvori, čuli smo da je ubijen golman Ćuta, da je ubijen učitelj Mato. Stali smo u Kotor Varošu, ondje ispred spomenika, kraj opštine. Ja sam išao prvi i držao sam ruke naprijed, kao da su vezane lisicama. Tako mi je naređeno. Išli smo dolje prema čaršiji. I u jednom momentu pitam: "Dobro, Mladene, gdje nas vodiš". Mladen se samo maknuo u stranu, a Marković je repetirao pušku i počeo da puca. Kako je on okretao pušku na nas, ja sam bježao, međutim rafal me pogodio u ruke i bacilo me je. Braća su bježala na drugu stranu i on je pucao na njih. Ja sam lupio u neki zid, tamo gdje Aco drži kafić. Tu sam i pao. Čuo sam da se gore puca. Vidio sam da je na Zdravka i Ivu pucao Marković. I onda sam otišao prema rijeci, prema Vrbanji. Zastao sam u vodi. Taj Markan se zadržao dok je ubijao njih dvojicu, stigao bi on i mene da nije pucao po njima. Ne možeš ti tako lako pobjeći metku. Obojicu je ubio. Bila je tu neka slastičarna i tu su ih uvukli. Sahranili su ih ujutru. Nisam znao kuda otići. Sjeo sam na kamen, gdje sam se onesvijestio i pao.

Sudbina porodice Grgić

Ja sam već drugi dan znao da su Zdravko i Ivo ubijeni i znao sam gdje su sahranjeni. Zdenko Kavran, koji je sahranjivao moju braću, nacrtao je mjesto gdje su ukopani. "Kada se uđe u groblje u Vrbanjcima ima jedna lipa, tu je sahranjen učitelj Mato i tvoja braća", rekao mi je. Pronašao sam ih prije pet-šest godina i odvezao u Rijeku. Bili su ukopani odmah uz ogradu. Zdravku je ključ od lokala ispao iz džepa, imao je moj kaiš na sebi. Ivo je bio odmah pored njega.

Ekshumaciju je vodio neki Amerikanac. Onda su oni poslali iz Haga ekipu da sa mnom napravi intervju. Dva dana sam sa njima bio, sve sam to ispričao, ovako kao što vama pričam. Rekli su da će me ponovo zvati. Tako je i bilo. Došla je druga ekipa, našli smo se u Rijeci, ali to mi je djelovalo kao razvodnjavanje. Nakon toga sam zvao Hag, oni su rekli: "Pa znate, mi radimo". "Kad radite onda to treba odraditi, a ne da se ja iz nekih svojih pobuda idem svetiti", rekao sam im.

Zdravko je bio oženjen Srpkinjom, imaju dvoje djece. Ivo nije bio oženjen. Snaha Milka Šašić je u Holandiji, ali ima i kuću u Rijeci.

U Kotor Varošu mi je sve opljačkano, nije srušeno, ni zapaljeno. Preuzeo sam imovinu. Mama je umrla tri godine poslije toga, a otac je umro, evo sad će biti 10 godina.

To je bio taj kobni trenutak za braću i mene, pošto su se oni svetili za svaku akciju. Zdravka i Ivu je ubio Goran Marković, a ja sam pobjegao ranjen prema rijeci Vrbanji, gdje sam se na kamenu onesvijestio.

Kada sam došao sebi, krenuo sam tim potokom kraj groblja i sad idem kod kumova. Idem, ranjen, dva-tri prsta su mi otkinuta, drži ih samo mali dio kože. Zazvonim na vratima, izađe kuma Ana i kaže: "Ne smijem, ne smijem" i zatvori vrata. I ja onako gledam, ne znam kud bih išao, krenem tamo prema rođaku. Išao kroz neke kukuruze i opet neko zapuca. Legnem dok se stišalo i nastavim prema rođaku. Lupam na vrata i niko nije bio ili nisu smjeli otvoriti. Tamo ima potok, napijem se vode. Svanjiva, gledam šta ću.

SPAS U STACIONARU: Spustim se na cestu i ravno prema selu odakle je mama. Iscrpljen sam, ne mogu da idem. Razmišljam gotov sam, umrijeću, izađem na put da me nađu barem na putu, da ne istrulim kraj potoka. Kada sam se dovukao do puta, kada idu dvojica, to su bili muslimani iz Kotora, između ostalog bio je jedan Fifić. Oni kažu: "Viktore, ima doktor Ejub Bašić, isto pobjegao u selo". Oni su mene odveli, doveli su me kod ujne. U jednoj kući je bio medicinski stacionar. Tu mi je doktor Bašić sanirao rane. Kažem mu da odreže dva-tri prsta: "Ne, ne mogu ja to", posuo lozom i sašio prilično dobro. Tu sam bio nekoliko dana, oni mi malo pomogli, da jedem, da pijem. Onda su doveli još jednog kojeg je metak pogodio i koji je preživio. Osam dana sam ležao, hranili me, da se oporavim.

Tada dolazi Spržo i ekipa i oni pričaju o toj akciji koju su napravili pukovniku Steviloviću. Kažem: "Kakve akcije, pobiše ljude u zatvoru zbog vaših akcija. Vi ubijete jednog, a oni ubiju deset zatvorenika". On kaže: "Rat je, tako to mora". To je bilo u naselju Rujevica, a Spržini bi došli nekad s druge strane Vrbanje i zapucali na vozila koja se kreću putem, koji je bio pod kontrolom srpskih snaga. Jednom su pucali na kombi i izbušili su džip u kome je u nogu ranjen Slobodan Župljanin, komandant bataljona čija je komanda bila u Vrbanjcima. Sutradan su "srpski specijalci" došli u Rujevicu i pobili sve što su našli, popalili kuće i sve što je tamo bilo, ubili su i jednog Zvonka. I poslije toga paleža Spržina grupa je pravila akcije, ali su zalijegali sa donje strane ceste, da mogu lakše pobjeći prema Vrbanji, da se mogu razbježati. I sad kažem ja Sprži: "Što to radite", kaže on: "Meni je dolje ćaća, mater su mi pustili, a sestra i brat mu zatvoreni".

UBISTVO PUKOVNIKA STEVILOVIĆA: Spržo mi je ispričao i o akciji kad su ubili pukovnika. Kaže da nisu znali ko je u autu. Kada su u kola pucali, do vozača je sjedio pukovnik Stevilović, iza je bio Obrad Marković, a iza vozača Obrad Bubić. Stevilović je bio ranjen. Kad su mu prišli, on je krenuo da uzme pištolj iz pretinca, to je bio kragujevački magnum i onda mu je Spržo prišao: "Ostavi to, ode glava". Stevilović je tada rekao: "Ne možete me ubiti. Ja vam puno vrijedim, za mene ćete dobiti 400-500 ljudi", ali je jedan musliman Nermin Avdić (njegov otac Džemal je bio vodoinstalater) rekao: "Šta ti vrijediš, ubili ste mi brata, ti nešto vrijediš", i onda je Jure, jedan Senad Džuvlek (majka mu se zvala Refija), ali su ga zvali Jure, pitao Spržu šta će sa Stevilovićem. Ovaj je rekao: "Radi šta hoćeš" i ovaj rafal, tako da je taj Senad dotukao pukovnika Stevilovića.

Obrada su kao zatvorenika poveli, a ovu su trojicu izmasakrirali. E zbog tog slučaja smo nas trojica braće izvedeni na strijeljanje. Kasnije sam saznao da su to naredili Ljuban Ećim i Slobodan Dubočanin, ne znam zvanično, ali se to sve veže za Stojana Župljanina jer su svi bili pod njegovom direktivom.

Onda su naši zarobili Minju Obradovića, profesora u srednjoj školi, i odveli ga u Večiće. Sve je to trajalo jedno vrijeme dok nije bio napad na to selo. E, onda je bio jedan kontinuiran napad gdje su došli baš otuda odakle sam došao. Napali su sa više strana. Tada je ubijen Spržo, ubijeno je 14 momaka. Dvojica su ostali živi samo zato što su se povlačili na drugu stranu.

Mi smo tad pobjegli u šumu. U šumi je bilo strašno, nemaš šta za jesti. Ovi što su napali selo nisu ni ušli u njega, ubili su Spržu i time su se zadovoljili. Vozali su mu tijelo po Kotor Varošu. Pominje se tamo i neki zapovjednik Muhamed, ne znam mu prezime. U toj šumi smo proveli dva mjeseca. Do septembra 1992. godine.

Bilo je razmišljanje kako pobjeći odatle što dalje i dalje, prema Travniku. Bili smo u okruženju. Tada nam je došla grupa od Travnika. Tu su bili miješani muslimani i Hrvati. Došli su da pomognu. Između ostalog tu su bili Kotorvarošani koji su bili u Njemačkoj i Austriji. Bila je formirana kotorvaroška vojna u Tomislavgradu. I onda su se prebacili u Travnik i zapovjedništvo HVO-a je bilo u Travniku. Njih 30 je došlo pješice. Bio je jedan Slavonac Zvonko Mićan. Kada je bio napad na selo, našao sam sebi konopac i mjesto gdje ću se objesiti, da ne dočekam drugu torturu jer su me oni tada svuda okolo tražili.

VEČIĆI RIJEKA VIA TRAVNIK: Prvo smo došli ponovo u Večiće u jednu kuću. Prepoznao me jedan čovjek i donio mi zdjelu čorbe i onda smo odatle krenuli pješice prema Skenderu, prema Smetovima, pa kraj mjesta gdje stanovnici Skendera odlažu smeće. A, odatle je blizu Ugar.

Ovi što hodočaste su znali te puteve. Tu grupu je vodio neki Hasan, on je bio lovac i znao je kuda se može proći. Kada smo ušli u šumu nisam imao snage da popijem vode iz čuturice. Ostali su imali rakije. Kada sam ja počeo piti rakiju imaš osjećaj da ti daje energiju. Kada smo sišli u Ugar, tu sam se opet napio vode. Sad moramo prema Miloševcima izaći. Ovi odoše, a ja četvoronoške i dovukoh se do tih Miloševaca.

I tamo žena napravi kavu, imali su struje, a ja je nisam vidio mjesecima. Odatle su nas odveli u Dobratiće, tu sam se presvukao i okupao. Tu su bili položaji. Odatle smo otišli u Travnik, u kasarnu. Iz kasarne sam otišao u neki stan da spavam. Onda sam dobio upalu bubrega, bio u bolnici, pa u komandi u Travniku, dolaze novinari, pitaju, znali su sve. Kad su tako znali sve, znate li u kakvoj je situaciji tamo narod. Kažu znaju sve, to je rat, svi kažu rat. U Travniku tri vojske, Armija RBiH svoje, HVO svoje. Srpska vojska okolo po brdima. Onda su meni dali dokumente da mogu izaći. Otišao sam u Rijeku, gdje i danas živim.

(Kraj)

Deset civila za Obrada Bubića

U šumi sam sreo Spržinu mater, kasnije su došli i ćaća i sestra u razmjeni. Onaj Kajkut iz Kotor Varoša, koji je važio za nekog rokera, išao je na pregovore sa Spržom, međutim nije htio Spržo s njim, nije ga smatrao nivoom.

Onda su doveli Spržinog ćaću da ga nagovori: "Stipe, sine, daj pustite Obrada", a ovaj ćaći: "Marš u p... m...".

Na kraju su Srbi pustili desetak ljudi, među kojima su bili ćaća i sestra Spržina, u zamjenu za Obrada Bubića. Od tih deset, dvojica muslimana su se vratila nazad u Kotor Varoš, nisu htjeli u Večiće.

Kasnije sam čuo da su Spržin ćaća i mater dobili stan u Ogulinu. Otac mu je umro, a mislim da je majka još živa.

Čuo sam da je pomagač odnio inventar

Ne znam sa sigurnošću, ali sam čuo da se egzekutor držao Bijeljine. Čuo sam i za tog Ljubana, Dulinog brata, što mi je pomagao. On se predstavljao kao neko ko može, vidio sam da ga respektuju. Bilo je priče da mu je Radoslav Brđanin neki rođak. To ne znam, ali je on meni htio pomoći. Onda sam kasnije čuo da je taj inventar iz picerije upravo on odnio. Čuo sam i priče kako noću sanja Viktora.

Mama je pričala da su se prijatelji moga oca, Duško Kerezović, Ilija Tepić i Drago Ponorac, od svega toga distancirali. Čak su došli i rekli: "Sad kad nije on tu, možemo smjestiti tri srpske familije u kuću".

Sreo sam Duška Kerezovića. Nemam ništa protiv njega, ali mi ne treba. Recimo, neke moje školske kolege vjerovatno su kasnije imali grižu savjesti što nisu napravili ništa.

Nezavisne Novine